Sihr, po strogoj etimologiji, znači ograničen oblik magije nazvan "opsjena, čarolija". Prema lingvističkom tumačenju, to je skretanje nečega od njegove prave prirode (haqiqa) ili forme (sura) prema nečem drugom što je neprirodno ili tek prividno (hayal).
Za Muhammeda (ص) i njegovu okolinu, sihr je bio realna stvar, iako poruka koja se preko nje dobiva može biti kriva. Daleko je najvažniji stavak Kur'ana a.š., koji se odnosi na taj predmet, onaj iz sure Al-Baqara,102:
"i povode se (nevjernici) za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, - šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka,Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik"! I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tu vještinu osvoji neće nikakve sreće na onom svijetu imati."
Unatoč al-Bejdavijevom zgusnutom stilu, njegovo izlaganje o tom predmetu zauzima preko jedne stranice, a u az-Zamahšarijevom Kaššafu stranicu i pol. U većim komentarima nadugo se o tome raspravlja, kao o klasičnom mjestu: tako, u at-Tabarijevom Tafsiru i u Mafatihu Fahr ad-dina ar-Razija. U tim komentarima, šejtani se smatraju vrelom magije: oni su prisluškovali uz zid Raja, te su to što su čuli pomiješali s lažima; to su prenijeli kahinima i napunili njime knjige. Židovi su čak tvrdili da Sulejman (ع) nije poslanik, nego vrač, a ovaj stavak je odgovor njima. Na drugim mjestima u Kur'anu a.š. (As-Saffat,6; Fussilat,12; Muhammad,5; Al-Ginn,8,9) govori se o tome kako su džini znali sjediti pored najbližeg neba i slušati Nebeskog gospodara (al-mala' al-a'la), ali su potjerani odatle pomoću svjetiljki koje su bile postavljene za ukras, pa su ih anđeli-čuvari gađali njima. Oni su stalno slušali, ali sada (al-ana, Al-Ginn,9) - valjda otkad je poslan Muhammed (ص) - anđeli (meleci) su postali naročito budni i paze na njih. U suri Aš-Šu'ara,221-225 postoji značajan odlomak koji kazuje kako šejtani dolaze svakom lašcu (affak), te mu govore što su čuli. Pjesnici-lutalice ih također slijede po svakom wadiju, nikad ne čineći ono što govore.
Kasniji Islam smatra da čitava dopuštena ili "bijela" magija potječe od Sulejmana (ع) (bibl. Kralj Solomon). Sve druge zgode u vezi sa sihrom ili tome sličnim povezuju se uz Musa (ع) (bibl. Mojsije), Isa (ع) (bibl. Isus) i samog Muhammeda (ص). Sve što o tome predmetu nalazimo u nekim surama odnosi se na Musa (ع) i njegovo natjecanje s vračima faraona. Mnogi drugi odlomci (kao npr. Al-An'am,7; X,2 itd) odnose se na Muhammeda (ص). Tu su i neke značajne rečenice i značenja:
sihr se suprotstavlja al-haqqu (zbilja) u Ta Ha,75,76; Az-Zuhruf,30; Al-Ahqaf,7, a isto tako i stvarnosti pakla (u At-Tur,15). U Al-Anbiya,3 i dalje napada se Muhammed (ص) i optužuje za više raznih stvari: da je njegova poruka sihr, da je ona pregršt tlapnji, itd., a u Al-Muddattir,24 (najstarija zgoda u Kur'anu a.š.) Muhammedova (ص) se poruka naziva sihr yu'tar vradžbina koja potječe ili je naučena od nekog drugog. Višekratno se Kur'an a.š., njegove poruke i dokazi nazivaju magijom: Hud,7; Saba',43; Az-Zuhruf,30 itd. Ali Muhammed (ص) nije pokazao nikakav znak da je vrač ili čudotvorac. Kad se radi o dva odlomka o magiji (Yunus,2; As-Saffat,15), komentatori, npr. az-Zamahšari i al-Bejdavi, sa sigurnošću tvrde da se radi o magiji, ali cjelokupno kur'ansko htijenje, pa i htijenje tih istih odlomaka, pokazuje da se odnose na objave. Ranim muslimanskim tumačima bilo je neophodno strogo razlikovati pojave koje su se događale Muhammedu (ص) od drugih veza sa svijetom duhova. To su učinili naglašavajući razliku između objave preko Džebraila od automatskog govora preko duha koji nas opsjeda. Za Muhammeda (ص), sihr znači neznabožačko objavljivanje koje dolazi iz svijeta duhova i utoliko je stvarnost, ali iskrivljena i napuhana od posrednika, bili oni duhovi ili ljudi.
U predajama koje govore o tom predmetu nemoguće je razlikovati što potječe od Muhammeda (ص), a što je uneseno tokom kasnijih sporova. Spomenimo Muslimov Sahih u kojem se nalazi mnoštvo najrazličitijih stvari od medicine (tibb) i čarolija (rukwa), dopuštene i nedopuštene magije, te trovanja, pa do šejtana, gula, kahane, tayra, fa'la i slično. (O snovima općenito, te o viđenju Poslanika (ص) u snovima, vidjeti Muslimovo djelo Ru'ya.) Sve su te teme bliske jedna drugoj u muslimanskom duhu.
Ali premda je Muhammed (ص) bio sasvim siguran u stvarnost ovih pojava, bilo da su one opsjene ili izvitopereno objavljenje duhova onih koji ne vjeruju, rani racionalistički teolozi, mutaziliti, jako su u njih sumnjali. To se jasno vidi iz knjige Ibn Kutejbe Muhtalif al-hadit. Mutaziliti su odbacili predaje koje govore da je Muhammed (ص) bio začaran; to se nije moglo dogoditi poslaniku koji je pod Allahovom dž.š. zaštitom (ma'sum). Isto tako su držali da je i magija, o kojoj govori Kur'an a.š., npr. u priči o Musa (ع) u suri Al-Baqara,102, - čista prijevara.
U Fihristu (napisanom između 987-1010) nalazi se potpuno razvijen sustav magije za kojim stoji obimna literatura. Najvažniji odlomak nalazi se u drugom fannu osmog maqala.
Vrači, kako dozvoljeni tako i nedozvoljeni - po riječima pisca - svi tvrde da se magija izvodi preko pokornosti duhova vraču. Zakonom dozvoljeni vračevi (al-mu'azzimun) tvrde da vlast nad duhovima stječu pokoravajući se Allahu dž.š. i moleći ga. Protuzakoniti vračevi (as-sahara) tvrde da oni potčinjavaju duhove žrtvama i zlim djelima koja se Allahu dž.š. ne dopadaju.
Spominje se nekoliko vrsta magije, posebno one što se prakticiraju u Egiptu (Babilu vračeva), a spominju se još i filozofi i obožavatelji zvijezda, Indijci, Kinezi i Turci.
Dozvoljena magija (at-tarlqa al-mal;muda) potječe od Sulejmana ibn Davuda (ع) , koji je prvi podjarmio duhove (džine). Isto se priča i za perzijsku Džemšidovu magiju. Pojedinosti u vezi sa literaturom o magiji, koja se pripisuje Sulejmanu (ع), dane su u al-Džauberijevom djelu Kitab fi kašf al-asrar. Fihrist, nadalje, daje popis imena duhova. Drugi popisi i opisi nalaze se u Kazvinijevom 'Aga'ib al-mahluqat, te u Demirijevom Hayat al-hayawan. Zabranjena magija (at-tariqa al-madmuma) potječe od Iblisa l.a., njegove kćeri ili kćeri njegovog sina, Bajdah; Fihrist dodaje i imena još nekih osoba i njihovih djela.
Autor Fihrista očito je sumnjao u postojanje stvarne magije, pa je naprosto bilježio biografske i bibliografske podatke onako kako je na njih nailazio. AI-Gazali, naprotiv, nije imao nikakvih sumnji. Za njega je svijet duhova vrlo stvaran; tokom čitave Ihya', on ulazi i u najmanje pojedinosti opisa džina, šejtana i njihove djelatnosti, a pisao je također i o tumačenju snova (at-tahbir fi 'ilm at-ta'bir). Njegov filozofski pragmatizam naveo ga je na prihvaćanje svih onih radnji u prirodi i u čovjeku za koje je našao dovoljno dokaza.
Buduh-kvadrat je, na primjer, "funkcionirao" - i zato ga je on prihvatio, kao i sve ono što se tu podrazumijeva. Ali, kao moralisti, predstojao mu je zadatak da razmotri i klasificira one koji se magijom bave. To je učinio već u Ihya'. Od znanosti koje ne potječu od Poslanika (ص) neke su pokudne, kao na primjer obje vještine magije, uključujući hamajlije i varke.
Pokudne su, stoga, što su više štetne nego korisne ljudima. Nasuprot al-Gazaliju, skolastika je ukazala na to da je, s jedne strane, samo prakticiranje magije u loše svrhe pokudno, a, s druge strane, da je poznavanje magije potrebno svakome tko želi razlikovati rezultate magije i čuda (mu'gizat) koje poslanici izvode u dokazne svrhe, a još više karamat svetaca.
Vrijedno tumačenje dao je Fahr ad-din ar-Razi u komentaru sure Al-Baqara, 102: on određuje magiju kao psihičko djelovanje sa fizičkim posljedicama. Ibn Haldun još dalje razvija ovo stajalište ar-Razija, te ga objašnjava dotle da ga usklađuje s modernim psihološkim učenjem o automatizmima. Po njegovom mišljenju, ključna snaga magije je u vračevom nafsu. U odnosu na djelo o magiji iz pera al-Bunija Šams al-ma'arif - koje se i danas mnogo proučava - u kojem je pisac pokušao zacrtati sustav dozvoljene magije, Ibn Haldun je smatrao da se tu radi o nedopuštenoj magiji, jer svoju snagu
izvodi iz prirodnih sila, a ne od Allaha dž.š.
U pravovjernom Islamu nikada se nije ugasilo staroarapsko brkanje kahina i nebija. Tako je utrt put proučavanju, pa čak i prakticiranju magije. Još jedan razlog zbog kojeg je magija i danas živa među muslimanima jeste njezina povezanost s kultom svetaca. Brojne narodne priče u kojima nevjerne
džine, magiju i zapise nevjernika-vračeva pobjeđuju jači zapisi, koji potječu od ranijih poslanika, te, napokon, pučko gledanje na filozofe kao na vrače, osobito na Ibn Sinu.
Tako je magija i dalje živjela kao zbilja (unatoč tome što to može biti opasno) u Kur'anu a.š. i u Suni, u pravovjernoj teologiji, mističkoj teologiji svih faza njezinog razvoja, sve do panteističke teozofije, u filozofiji i prirodnim znanostima svih vrsta, od eksperimentalne psihologije do spekulacije tobožnjih pristaša Ibn Sine, kao i u primitivnom pučkom vjerovanju.
VRH STRANICE