Džinovi ili džini su za muslimane parna ili plamena bića (agsam), s inteligencijom, nevidljiva,koja su u stanju da se pojavljuju u različitim vidovima, te da obavljaju teške poslove.
Stvoreni su od ognja bez dima, dok su insani (Ijudi) i meleci (anđeli), ta druga dva razreda inteligentnih bića, stvoreni od ilovače i svjetlosti.
"Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džine od vatre užarene." (Al-Higr, 26, 27)
Oni se mogu spasiti,jer Muhammed (ص) je poslan i njima kao i Ijudima; neki će ući u džennet (raj), a neki će biti bačeni u džehennem (pakao). Njihova veza sa Iblisom l.a. (Lucifer) i sa šejtanima (đavolima) uopće nije jasna. U suri Al-Kahf, 50 kaže se da Iblis l.a. pripada džinovima; ali u suri Al-Baqara, 34 daje se na znanje da on spada među meleke (anđele).
"A kad smo rekli melekima: "Poklonite se Ademu!" - svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!" (Al-Kahf, 50)
"A kada rekosmo melekima: "Poklonite se Ademu!" - oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik." (Al-Baqara, 34)
Stoga je to neodređeno, što je potaklo stvaranje mnogih legendi i pretpostavki. Arapski pisci rječnika rado riječ ginn izvode od riječi igtinan ("skrivanje", "biti skriven").
Džini predislamske Arabije bijahu pustinjske nimfe i satiri, onaj dio života prirode koji čovjek još nije pokorio i koji je neprijateljski raspoložen prema njemu. Ali su u doba Muhammeda (ص) već postali neodređeni i bezlični bogovi. Mekanci su vidjeli srodnost (nasab) između njih i Allaha dž.š. (Al-An'am, 100) i tražili pomoć od njih (Al-Ginn, 6).
"Nevjernici smatraju džine ravne Allahu, a On je njih stvorio, i izmislili su, ne misleći šta govore, da On ima sinove i kćeri. Hvaljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga kako Ga oni opisuju!" (Al-An'am, 100)
"... i bilo je ljudi koji su pomoć od džina tražili, pa su im tako obijest povećali;" (Al-Ginn,6)
U lslamu postojanje džina potpuno je usvojeno, a sve posljedice toga postojanja izvedene su do kraja. Većina islamske uleme je ubjeđenja,odnosno vjerovanja da će džini u dženet.
Dahak priča za Ibni Abbasa r.a. da je rekao-stvorenja se dijele na četiri vrste. Jedna vrsta će sva u džennet, a jedna će sva u džehennem, a dvije će i u džennet i u džehennem. Ona vrsta što će sva u džennet su meleci, svi šejtani će u džehennem, a ljudi i džini će i u džennet i u džehennem.
Dokaz da će džini u džennet je u Kur'anu a.š.: "...(hurije) koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo" (Ar-Rahman, 74)
Njihovo postojanje je utvrđeno u svakom pogledu, a ispitani su i mogući odnosi između njih i čovjeka, kao na primjer bračni i imovinski. Priče o ljubavi džinova i Ijudi nesumnjivo su od trajnog interesa. Pojašnjenje toga predstavlja djelo "Akam al-margan fi ahkam al-gann" Badr ad-dina aš-Šiblija. Malo ih se, čak i među mutazilitima, usudilo posumnjati u njihovo postojanje, već su samo gradili različite teorije o njihovoj naravi i djelovanju na materijalnu okolinu. Raniji mislioci, pa čak i al-Farabi, pokušali su izbjeći to pitanje, dajući dvosmislene definicije. Ibn Sina je, međutim, u svojoj definiciji te riječi otvoreno ustvrdio da ona nema nikakve realne podloge. Ali kasniji mislioci-vjernici posezali su za objašnjenjima ili za metafizičkim izlikama. Ibn Haldun je, na pr.,pripisao sve što znamo o džinu tzv. mutašabih odlomcima Kur'ana a.š., čije poznavanje je Allah dž.š. pridržao za sebe (Al-Baqara, 6).
"Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno - opominjao ih ti ili ne opominjao - oni neće vjerovati." (Al-Baqara, 6)
Korištenje džina u magijske svrhe. Islamska teologija uvijek je priznavala činjenicu tog korištenja, ali je različito prosuđivala njezinu zakonitost. Džini se povezuju s korištenjem nedozvoljenih hamajlija, zapisa i sumnjivih mističnih ceremonija. Svaki kontakt džina i čovjeka je grijeh, osim kada se vrši egzorcizam (istjerivanje duhova).
U narodnim predajama, džini igraju važnu ulogu. Duhovi, koji se u tim predajama javljaju, prije su sjevernoafrički, egipatski, sirijski, perzijski i turski, nego arapski iIi muslimanski. Tako, prema egipatskom narodnom vjerovanju, čovjek, koji nasilno umre, postaje ifrit, te nakon smrti posjećuje mjesto na kojem je ubijen, dok u Islamskom vjerovanju čovjek, koji umre u neoprostivom grijehu (širk-mnogoboštvo), može biti pretvoren u džina u al-Barzahovom svijetu.
VRH STRANICE